|
NOVI JERUSALIM |
|
Proza |
|
Irena Milosavljević
Poodmakla tišina
Već je poodmakla noć, a ona, naivna u potrebi da menja navike ne bi li promenila sebe, opet zna da neće zaspati pre 5 ujutru i sebi će uludo postaviti sasvim neopravdani cilj da se probudi rano, ne bi li utišala glasove koji je optužuju za neodgovornost i odsusutvo svake marljivosti. I umesto da strpa prljavi veš u mašinu, prethodno ga klasifikujući po bojama i sastavu tkanine, umesto da opere 3 tanjira, 4 viljuške, jednu kriglu i rende, umesto da u kutije vrati sav nakit koji je skinula sa sebe, razmesti krevet za spavanje, istušira se i odgleda epizodu neke od serija ili se zabrazdi uz MTV birajući opciju za automatsko isključivanje posle odbrojanih 40 minuta, ona će ovog trenutka zaboraviti na sve trivijalnosti, jer… Ovaj trenutak je upravo jedan od onih, onih kada nema odlaganja, kada reči tutnje stihijski brzo oslanjajući se o izbegla sećanja kao o štake posle loma neke baksuzne kosti... I kao što gips svom težinom naleže na zglob, tako teško je zadržati misli, naterati ih da pređu u čvrsto, opipljivo agregatno stanje. Teško im je da se transformišu u stegnutu, kompaktnu masu, nikako ne gnjecavu, podobnu za razmazivanje na hleb ili sluzavu i vodnjikavu podobnu za farbanje kose... Te misli tako lude i bezkorenite žude za uobličenjem, za sunčanjem na papiru, žude za odmorom, iznurene učmalošću. Svaka forma je sama po sebi granica. A na granici između razuma i ludila kojom ona svakodnevno hoda, nekada šeretski poskakujući, nekada tegleći noge prebijene u obračunu sa opasnim podrivačima njenog ličnog i neotuđivog modus vivendija, na granici bola diše to davno sećanje... Sećanje na dan kada je shvatila da ume, da voli, da oseća dok crta, a da nikada neće postati slikar, tek povremeni crtač, smešan kao karikaturalni crtać, postaće umišljeni umetnik umišljeno čudan i ludak uvređen prokockanim šansama i izostalim odobravanjem drugih. Cena egocentrizma... Sa jednakom lakoćom saznanja da svakim povlačenjem linije na papiru, kartonu, zidu, betonu, ona zapravo podiže zidine svog sveta, postajući gordo sebična i ponosna na to što fiktivno ima, bila je i ošamarena, podnoseći poniženje hrabro i bez suza, otkrovenjem da će taj svet ostati u uvezanim blokovima, u sobi sa pogledom na baštu i voćnjak i da mu nijedna galerija neće biti dom niti će se otvoriti pred okom kritičara... Taj svet je mrtav. Ponekad poželi da veruje da je samo uspavan, ali umeju da prođu dani, nedelje, meseci kada njena izdajnička ruka i mašta nisu u dosluhu, kada celim njenim bićem tutnji samo tišina... Onda u panici, u plamenu krivice, govori i zna da nije dostojna tog sveta... I ništa ne čini da ga probudi, već ga još više iznuruje održavajući ga u životu, priključenog na aparate, a nekada je taj svet bio njena infuzija, a ona sada na eutanaziju nije spremna. Nije se ni borila... Unapred je odustala. Jebeni novac, jebeno spremanje prijemnog, jebena školarina..., mislila je često ona. Ne, nikako se nije borila. Iz čiste frustracije postala je mizantrop, iz lenjosti i kukavičluka ona nije srećna. Nisu krivi ni njeni roditelji, ni zverska otupelost sredine... Nije kriv niko drugi do nje. Imala je 6 godina kada je počela da biva svesna da putuje na mesta koja su nicala u tragu voštanih bojica, da putuje i da se u njima gubi, ne želeći da se vrati nazad. Znala je da nije kao ostala deca, nije umišljala da je posebna... Da li zbog toga što je tolike dane svog detinjstva provela na dečjem odeljenju za pulmologiju, u grčevitom strahu da će njeni roditelji biti nervozni i natmureni, ako brzo ne prodiše punim plućima, ako se što pre ne završi terapija... Bila je slabašna i krhka od onog jezivo hladnog novembarskog dana na selu kada se, ne pamti kako, odjednom stropoštala u betonsko korito puno vode u kome su se pojile krave, dana kada joj je baka obukla vunenu rolku i pleteni prsluk. Tog dana se dobro natopila, pritom se smrzla, a mraz se okomio na njena pluća. Ni danas ne zna koliko dugo je plutala u vodi, kada ju je tačno baka izvukla, svukla, osušila... Seća se samo zujanja fena oko njene glave kada se probudila i težine pokrivača sitnog tkanja. Od tada se krug ljudi koje je poznavala proširio. Bili su to ljudi u belom, pedijatar klempavog uha i neprijatnog glasa, čije su se obrve izvijale u preteću crtu, sestre koje su nosile istu uniformu kao njena majka i zbog te uniforme im je verovala, a dani kada je bila prikovana za bolnički krevet bili su dugi, dosadni, ispunjeni memlom i mirisom penicilina koji se širio hodnicima... -Evo. Više ti neće biti dosadno. Rekla je jednog dana majka, kada je usla u sobu, donoseći joj skicen-blok i flomastere. -Vidi šta ti je tata poslao. I danas, kada pokušava da spozna bliskost, seti se upravo tog trenutka. Seti se očiju svoje majke, koje pod mrenom osmeha, kriju duboku zabrinutost i seti se njenog hoda, skoro radosnog cupkanja, dok joj prinosi blok i spušta ga na stočić kraj uzglavlja svoje petogodišnje kćeri.
|
|
Iz celog sveta u srce sveta: Norveška književnost Dani su providni Čuvari sveta: Novi Jerusalim: In a Silent Way: Arhiva:
|